KEPES SABRIJA 19.06.1995 - 19.06.2010 Gledao sam u pusku koja je stajala na zemlji. Proteklih godina rata, ta puska je uvijek bila tu u mojoj blizini, dijelila je dobro i zlo sa mojim prijateljem. Puska koja je sijala smrt, sada je ostala bez vlasnika. Par puta, sam pokusao da se sagnem i da je podignem sa zemlje ali nisam imao snage za to. Prije sat vremena rastao sam se sa prijateljem. Napustio nas je iznenada i otisao u neki novi svijet. Sada bih plakao ali ne smijem, zelim da tugujem ali ne smijem, zelim da urlam ali ne smijem ni to... jednostavno moram biti jak i nadjacati osjecaje. Moram prijatelja vratiti kuci, tamo odakle je i krenuo davnog 4 aprila '92. On nije tugovao, nije zalio zivot, nije rekao nikada da mu je tesko... Sada ne smijem ni ja da pokleknem, sada je na meni posljednja bitka u ovom ratu. Moram izdrzati sve ovo, moram ga vratiti kuci i ispratiti sa ovog svijeta, kako je to i zasluzio. Poslije ovoga, moj zivot vise nema smisla. Sageo sam se da podignem pusku sa zemlje, ali koljena nisu izdrzala tako da sam pokleknuo. Oslonio sam se koljenima na zemlju i podigao pusku, izvadio sam okvir, repetirao je i izbacio metak iz cijevi. Prinio sam pusku usnama i poljubio je. Puska nije kriva, za zlo koje je nanijela nekim drugim ljudima. Mi smo ti koji upravljamo sa njom, mi smo sijaci smrti, one su samo poslusne sluge. Na drugoj strani su neke druge familije i prijatelji prolazili kroz sve ovo, zbog smrti koju smo im mi poslali. Cak smo imali snage i da se radujemo njihovoj smri. Sada je dosao red i na mene, da osjetim svu gorcinu rata. Zar je kazna morala da bude ovako okrutna, mislio sam da sam vec odsluzio sve kazne. Zasto bas Kepa, zasto ne ja? On je zasluzio da zivi. Ja sam taj koji vise nema sta ponuditi ovom svijetu. Ja sam zasluzio da odem, jer nemam vise snage da se borim ni sa samim sobom. Podigao sam pusku, prebacio sam remen preko glave i zabacio je preko leda. Svratio sam do saniteta, gdje sam pokupio Kepin ruksak. Nakon toga sam nastavio put, popeo sam se na Crveno Brdo, stao sam na putu i gledao kako sunce zalazi. Nebo nad horizontom se crvenilo, kao da je i ono tugovalo za nama. Kretao sam se prasnjavim sumskim putem. Gazio sam tragove koji su ostali iza auta, koje je odvuklo mrtvo tijelo prijatelja. Gazeci sam pokusavao da izbrisem tragove proslosti. Da vratim vrijeme par sati u nazad. Da vratim zivot prijatelju. Kako sam odmicao, od ratne zone, tako je i pucnjava jenjavala. Tek je po neka detonacija dopirala iz pravca Naobozica. Izgledalo je kao da su ratnici za danas zavrsili svoj posao. Sutra ce sa prvim zracima svjetla, nastaviti tamo gdje smo danas stali. Krenut ce u neke nove bitke, u neke nove smrti i stradanja. Sutra ce neko drugi da ide prasnjavim putem, noseci sjecanje na brata, oca, prijatelja... Pokusavajuci da brisuci tragove proslosti vrati vrijeme unazad. Sa svakim udarom noge u zemlju, pred ocima bi mi se ukazala nova slika iz proslosti. Odzavanjale su rijeci u mojim usima, osjetio sam miris zrelih tresanja koje smo sinoc brali u nekoj napustenoj basci izmedu linija smrti. Koracao sam u bunilu, sebe sam uvjeravao da je ovo samo ruzan san. Ovo ne moze biti istina, ne ovo ne moze biti istina. Sigurno je ziv, ovo sam ja sve samo sanjao. Mi smo besmrtni vojnici, mi nismo nikada gubili bitke, nismo se predavali. Ne mogu da vjerujem da smo ovako na kraju porazeni. Dovukao sam se nekako do naselja. Naisao sam pored covjeka koji je stajao na kapiji ispred kuce. Gleda je u mene kao u avet. Prljava, poderana uniforma, pocjepano maskirno platno koje visi sa sljema, puska u ruci i na ledima. Teski tromi koraci, stopala koja udaraju od asfalt ne kontrolisano... Pokusao sam da ga pozdravim, da mu uputim smjesak, da ne dozvolim da vidi tugu u mojim ocima. Da bar podignem ruku u znak pozdrava ali nisam imao snage cak ni za to. Uspio sam da mu uputim prazan pogled, pogled koji mu je izgleda rekao sve. Tako da mi je rekao - Sine, rat je zlo u kome se gine. Ne dozvoli da te tuga i umor slome. Umjesto odgovora, sam klimnuo glavom. Tek toliko da bi mu dao do znanja da sam ga registrovao. Teturao se se cestom prema kasarni. Prolazio sam kroz Izbod, naselje gdje me svaki stanovnik poznaje. Pogled sam spustio ispred sebe, glavu sam zavukao medu ramena, okovratnik na panciru sam podigao, da zaklonim lice. Nisam zelio da me bilo ko vidi, nisam zelio da me neko nesto pita, krio sam se od samog sebe. Nisam imao snage da pricam, pogotovo ne da odgovaram na beskonacna pitanja. Dovukao sam se do kasarne. Otvorio sam vrata na spavaoni i zakoracio nogom u svijet sjecanja. Iz svakog centimetra prazne prostorije, progovarala je proslost. Cetiri kreveta su stajala sabalsno prazna. Nikakvog zvuka, pokreta, nije bilo da bi mi bar na trenutak odvratilo paznju. Stvari koje su se nalazile u spavaoni su pricale svoju pricu. Borio sam se sa samim sobom i tisinom, uzeo sam pusku i repetirao je. U tom momentu sam zelio da pucam po spavaoni, da napravim bilo kakvu buku. U zadnjem momentu sam se predomislio i odbacio pusku od sebe. Uspio sam nekako da smognem snage da sa sebe skinem prljavu uniformu i odem pod tus. Sjeo sam na pod i pustio hladni mlaz vode, da udara po tijelu. Pricao sam sam sa sobom. Postavljao sam pitanja, na koja bih sam sebi davao odgovor. Tako sam sjedio, dok nisam poceo da se tresen od zime. Vratio sam se u spavaonu. Izvukao sam novu uniformu iz ormara i obukao je na sebe. Otvorio sam ruksak, u kome sam u tajnom dzepu drzao novac, novac koji sam krio od samog sebe. Strpao sam svezanj novcanica u dzep. Nekako sam uspio da povratim kontrolu nad sobom. Osjetio sam da sam neka druga osoba, uzeo sam papir i olovku. Sve sto sam mislio da treba da uradim u narednih par dana sam napisao na list papira. Isplanirao sam svaki detalj. Sve sam to radio, kao da se nista nije desilo par sati ranije. Izasao sam iz spavaone i otisao do dezurnog veziste. Nazvao sam stab na Gazinom Hanu. Razgovarao sam sa dezurnim, javio sam mu za Kepinu smrt. Nakon toga sam nazvao staru bazu, tu sam od raje nasao samo Juku. Obavjestio sam i njega za Kepinu smrt i dogovorio se sa njim, o obavezama koje treba da odradi skupa sa stabom na Gazinom Hanu, prije nego sto mi dodemo u Sarajevo. Nakon toga sam izasao iz kasarne. Topla junska noc, me docekala. Pruzao sam duge korake, dok sam se kretao prema Brezi u potrazi za Subarom, koji je jutros dobio 24h nagradnog dopusta. Koracao sam poznatim stazama, po prvi put sam, bez prijatelja. Odlucio sam da ne idem do Zlaje u bolnicu. Nadam se da nece prije jutra saznati za Kepinu smrt, mada je ovo malo mjesto a nas svi poznaju, tesko ce to biti sakriti. Samo znam da mi ne moze nista pomoci, on ima dovoljno svojih problema. Kretao sam se kroz noc, dok su detonacije granate odjekivale u prigradskim naseljima Breze. Subara i ja smo sada ostali sami, danas je definitivno pukla i zadnja karika, naseg ratnog prijateljstva. Vise nece biti nista isto, niti moze biti isto, od sada cemo da koracamo kroz rat, kao individue, izgubljene u paklu rata...
RSS Feed